Prijedorske čaršijske priče

Nostalgične priče iz Prijedor čaršije, otete od zaborava!

Kad se autor ovih sedamdeset priča odvažio da na ovaj način ispriiča veći dio svoga života, vjerujem da nije imao namjeru i ambicije da pravi veliko književno djelo, već da olakša duši izdisaj i lagodu i spasi od zaborava svoju čaršiju.
Da li su ovakve knjige potrebne?
Potrebne su, jer kad njegovi Prijedorčani budu čitali ovu knjigu prisjetiće se i svog života i likova koji su ih okruživali. Autor koji ima fantastično pamćenje, u svojim pričama sjetio se svih onih značajnih ljudi iz užeg dijela Prijedora. Filozofija bosanske čaršije je međusobno vrlo slična, likovi iz okruženja su takođe vrlo bliski, humor i sve zanimljivosti su ponekad međusobno prepisivani a neke anegdote su prenošene i stavljane u karakter tih osobenih likova. Autor se nije posebno bavio historijom Prijedora, nije se bavio ni značajnim ličnostima svoga grada. Jednostavno je porinuo duboko u svoj život i ispričao nam sve ono štio je u njegovom pamćenju važno da se neki ljudi, porodice, običaji i način života ne zaborave.
Sve priče se međusobno prelijevaju jedna u drugu pa bi se i dramaturška radnja mogla ponovo prepričavati a pošto je ovo i životopis autora rukopis ima i elemente romana.
Pisac ove recenzije prilično dobro poznaje Prijedor i poznaje i neke likove koje autor spominje, bliski rođaci su mu, pa mu je i pripovjedanje blisko. Određeni događaji, mjesta gdje se radnja odvija su mu poznati, tako da mu se vraća sjećanje i mogao bi djelimično i dopričati puno toga što je autor nesvjesno zaboravio kazati.
Da je njegovo pamćenje dosegnulo do likova kao što je rahmetli hafiz ef.Hasan Škapur, glavni imam i naučnik, jedan od najznačajnijih Prijedorčana, knjiga bi imala i dublji smisao od pukog čaršijskog pripovjedanja. Pomislio bih da se autor ponekad kretao mezaristanima i grobljima pa zagledajući stare nišane i spomenike i kao podsjetnik otvarao svoje sjećanje na sve ove likove o kojima priča.
Tako i mi na dženazama obilazimo mezarja i prisjetimo se uz fatihu tih tamo naših bliskih sugrađana i rodbine. Naš pisac je u poznoj dobi i sjećanje mu je vrlo bogato što mu i osigurava ovakvu građu za priče.
Sasvim sigurno je da će knjiga imati čitatelje u Prijedoru pa i kod oni koji vole čaršijske priče koje mi u Bosni međusobno razmjenjujemo. Time pričamo o svojim mahalama i zanimljivim ljudima koji su nekada bili posebnost u narodnjačkom smislu.
Dakle knjiga će biti podsjetnik mnogim raseljenim Prijedorčanima, pa i i suze će nekima nakvasiti vlastito sjećanje.
Autor se ne bavi bliskom historijom svoga grada i stradanjem koje ih je zadesilo ali se u svakoj priči kad se spominje rahmetlija na kraju pripovjesti oda tiha počast tim dragim ljudima. Taj žal se osjeti i kad govori o mahalama, prepoznatljivim objektima, kafanama trgovinama, mjestima za igru i zabavu. Sve je to u posljednjem ratu djelimično ili potpuno nestalo kao i njihovi stanari. Ovakvoj knjizi ratna patetika nije potrebna, oduzela bi draž čitanja a ratne priče se posebno mogu pisati u nekoj drugoj pripovjesti.
Autor nas vodi kao kroz san sokacima i mahalama, zaviruje u sve te objekte i tamo negdje za veselim stolom otkriva te drage ljude. U ovim pričama nema negativaca i ako se i tu slute žrtve minulog vremena i rata.
Kada govori o čaršijskoj sirotinji i tu intimu pretvara u prijatno sjećanje i harmoniju u kojoj su svi zajedno živjeli. Fadbal, prijedorski vašari, kiridžije sa bosanskim konjićima, klikeranje, hendek igralište, okupljanje na Bereku, bezazlene podvale, simpatična snagatorka nadmetanje, sve to su priče koje mogu da se ispričaju u svim bosanskim čaršijama. Kad budu čitali ovu njigu, ti naši Bosanci iz bilo kojeg dijela BiH, otvoriće seharu svojih sjećanja pa će ispričati one zaboravljene zgode i nezgode iz svog života .
Priča o kočijašu Sulji Džafiću i njegova mudrolija kad mu na živi kreč pada kiša: «Čime se gasiš kad se vodom pališ» je ispričana i u nekom drugom podneblju. Kušač kajmaka poguzije na tržnici, nadmetanje hrvača s medvjedom na vašaru, priče o ciganluku, sjećanje na bioskope, međusobne bezazlene tuče. Sve to nas podsjeća na vlastitu prošlost iz naših mahala i čaršija.
Sjećanje na Dedu Crnalića, Cojka, Čarugu, fotografa Kljunića, Ramu slastičara, Lalu mesara, limara Blekića, šustera Mašagu, Betera, Ilijicu Burgijicu, konobara Mlađu, fudbalere prijedorskih klubova, muzičare, pleh muziku, čaršijsku plažu, javno kupatilo i zahod. Sve je to dio filimske priče koju naš autor temeljito pripovjeda i hronološki zapisuje. Stare fotografije u knjizi su filmski dekor bez kojih ova knjiga na bi imala potpunu draž za podsjećanje o minulim vremenima.
I kad bi poslije promocija i bilješki koje će neko od njegovih sugrađana dopričati, bio to spomenik Prijedor čaršiji koju naš Rahim izgradi svojim sugrađanima za vječno sjećanje.

S.Most, 20.05.2017. Amir Talić